Dolazak Bugara na područje Hrvatske odvijao se u nekoliko različitih vremenskih razdoblja. Prvi Bugari su došli u drugoj polovici 19. stoljeća i to u Zagreb. Bili su to učenici i studenti koji su dobili stipendije zaslugom biskupa J. J. Strossmayera, a kasnije i Franje Račkog.

Godine 1862. u Zagreb je došlo sedam Bugara – Strossmayer je financirao četvoricu, dvojicu je financirao zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, a jednog učenika financirao je zagrebački Kaptol. Učenici su bili smješteni u grkokatoličkom sjemeništu, a školovali su se u gimnaziji na Gornjem gradu koja se već od 19. stoljeća naziva Gornjogradskom gimnazijom. Svoje ne samo srednje već i visoko školovanje proveli su ondje, budući da osim gimnazije u toj su se zgradi nalazili i sveučilišni studiji prava i mudroslovlja – prije nego što se sveučilište 1882. godine preselilo u zgradu na tadašnjem Sveučilišnom trgu na Donjem gradu.

Jedan od prvih bugarskih učenika Gornjogradske gimnazije koji su u Zagreb došli 1862. godine bio je Svetoslav Milarov (1849. – 1892.). U Zagrebu je završio srednju školu i studij prava. Vrativši se u Zagreb 1875. u jeku bugarske borbe za oslobođenje, kao novinski dopisnik oživio je zanimanje za zbivanja u Bugarskoj. Zbog svojih zasluga kao pisac, povjesničar i publicist, izabran je 1884. godine za redovitog člana Bugarskoga književnog društva, današnje Bugarske akademije znanosti.

Nikola Nenov (1855. – 1944.), istaknuti bugarski revolucionar, političar, pedagog i diplomat, završio je Gornjogradsku gimnaziju i diplomirao 1882. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Društva bugarskih studenata u Zagrebu, a 1884. godine postao je redoviti član Bugarskog književnog društva. Od 1885. do 1890. bio je glavni inspektor državnih škola u Bugarskoj.

Spas Vacov (1856. – 1928.) je, nakon završene Gornjogradske gimnazije, diplomirao fiziku i matematiku na Sveučilištu u Zagrebu. Po povratku u Bugarsku radio je kao direktor škole i činovnik u Ministarstvu prosvjete. Bio je utemeljitelj bugarske meteorologije i seizmografije, te osnivač i prvi ravnatelj meteorološke stanice u Bugarskoj. Od 1884. bio je član Bugarskog književnog društva, današnje Bugarske akademije znanosti.

Hristo Belčev (1857. – 1891.) bio je zagrebački učenik koji je objavljivao stihove na hrvatskom jeziku u Matičinom časopisu Vijenac. Godinu dana studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a ekonomiju je diplomirao u Parizu 1884. godine. Bio je činovnik, glavni revizor te glavni tajnik Ministarstvu financija. Godine 1890. obnašao je dužnost ministra financija, a sljedeće godine ubijen je u središtu Sofije prilikom atentata na predsjednika vlade Stefana Stambolova.

Zagreb je bio treće sveučilište u Austro-Ugarskoj Monarhiji po broj bugarskih studenata. Bili su odlično uklopljeni u društvena događanja svojih kolega i cijenjeni kao mirna, marljiva i ambiciozna grupa na Sveučilištu. Kasnije su se mnogi od njih vratili u domovinu i ondje postali dio društvene elite u tada mladoj bugarskoj državi. Međutim jedan dio trajno ostaje u Hrvatskoj i tu osniva svoje obitelji.

U akademskoj godini 1906./1907. samo na Filozofskom fakultetu – tadašnjem Mudroslovnom fakultetu – bila su 134 studenta iz Bugarske, što je činilo čak trećinu ukupnog broja studenata na tom fakultetu. Razlog tolikoj brojnosti upravo te godine bila su politička previranja na Sveučilištu u Sofiji zbog kojih je velik broj Bugara svoj studij nastavio u inozemstvu, a velik broj njih i u Zagrebu. Sveukupno je bugarskih studenata na Filozofskom fakultetu od 1874. do 1914. godine bilo 329. Konačno, pred početak Drugoga svjetskog rata na Sveučilištu u Zagrebu bit će 255 bugarskih studenata.

Ilija Milarov, brat Svetoslava Milarova, u Zagrebu je završio studij prava. Djelovao je u nekoliko polja – kao pravnik, pisac i književni kritičar. Velike mu zasluge pripadaju za razvoj bugarskog kazališta. Utemeljitelj je Narodnog kazališta u Sofiji kojim je ravnao od 1904. godine. Živo je sudjelovao u javnom, političkom i kulturnom životu Bugarske. Umro je u Zagrebu 1948. godine. Njegova supruga, Zagrepčanka Ivka Kralj Milarova bila je glumica koja je, poput supruga, bila aktivna posrednica u bugarsko-hrvatskim kulturnim vezama.

Nikola Atanasov (1886.-1969.) je studirao glazbu na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu kod velikih hrvatskih skladatelja i glazbenih pedagoga Franje Dugana, Vjekoslava Rosenberga-Ružića, Ćirila Juneka i Vaclava Humla. Godine 1911. Atanasov je skladao Prvu bugarsku sonatu za klavir. Za svoj diplomski rad skladao je 1912. prvu bugarsku simfoniju u povijesti bugarske glazbe. U Bugarskoj je nakon nastavničke djelatnosti (1913.-1922.), radio kao profesor na Glazbenoj akademiji u Sofiji.

Popis istaknutih Bugara koji su se školovali u Zagrebu mogao bi se još nastaviti, no važno je napomenuti da oni nisu bili samo prolaznici u Zagrebu i Hrvatskoj. Mnogi od njih ovdje su stjecali cjeloživotna poznanstva i veze, sklapali brakove, ostajali živjeti. Oni koju su se vraćali u Bugarsku, često su Hrvatsku posjećivali ili održavali korespondenciju s prijateljima i poznanicima u Hrvatskoj. Znanja koja su stekli u Zagrebu prenosili su i razvijali dalje u Bugarskoj. Ako sumiramo podatke, vidimo da je devetnaestero zagrebačkih studenata u Bugarskoj radilo na Sveučilištu, četrdesetero njih se zaposlilo u gimnazijama (s time da je dio gimnazijskih profesora radio i po državnim ministarstvima kao inspektor ili savjetnik), jedan je bio ministar, šestero njih su bili kulturni djelatnici, novinari i publicisti. Isto tako, od tih studenata desetero ih je imenovano članovima Bugarske akademije znanosti.

Drugi puta u većem broju Bugari dolaze u Zagreb početkom XX st. Ovoga puta to su ljudi koji su došli ovamo „trbuhom za kruhom“, kako se kaže, poljoprivrednici, ljudi sa sela koji su se bavili isključivo poljoprivredom, a slamnati krovovi njihovih kuća mogli su se vidjeti na rubovima Maksimirske šume.

Po završetku Prvoga svjetskog rada, u Zagreb dolaze bugarski vrtlari, kao jedna veća skupina, koja aktivno sudjeluje u životu Zagreba, a i šire. S njihovim je dolaskom i ponuda povrća na zagrebačkoj tržnici postala raznovrsnija i bogatija, jer su bugarski vrtlari sa sobom donijeli i ovdje počeli uzgajati pojedine vrsta povrća koje prije nisu poznavali ovdašnji ljudi. Njihov marljiv i samozatajan rad, njihovo poštenje ostavljaju duboki trag u svijesti Zagrepčana, pa se dugo vremena za svakog tko se bavio vrtlarstvom reklo da je “bugar”, bez obzira što on s Bugarima nije imao nikakvih veza. Tim su činom Zagrepčani odali svojevrsno priznanje bugarskim vrtlarima za njihov marljiv rad i za njihov doprinos kvaliteti življenja u Zagrebu.

Početkom 40-tih godina 20. stoljeća u Zagreb je ponovno  došao veliki broj bugarskih studenata. Prema neslužbenim podatcima njih oko pet stotina. Uglavnom studiraju na pravnom, medicinskom, građevinskom i strojarskom fakultetu. Kao primjer – u šk. god. 1942/43. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bilo je upisano više Bugara negoli Hrvata, međutim ne smijemo zaboraviti da je bio rat te da je u Hrvatskoj bila uvedena i radna obveza pa je i Hrvata koji su mogli studirati tada bilo puno manje nego što bi to bilo u mirnodopskim vremenima. Po završetku studija nemali broj Bugara ostaje u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj zasnovavši tu svoje obitelji.

U to isto vrijeme, dakle krajem 30-tih i početkom 40-tih godina 20. stoljeća u Zagreb osim studenata dolazi i poveći broj glazbenika i pjevača koji aktivno sudjeluju u kulturnom životu Zagreba i Hrvatske. Spomenut ćemo samo neke od njih – Petar Rajčev, Stojan Kolarov, Marijana Radev, Jana Puleva-Papandopulo, Filka Pletikosić i drugi. Studenti i glazbenici nastavljaju dolaziti ovamo sve do 1968.g., odnosno do poznatih događaja u Čehoslovačkoj, poslije kojih bugarska vlada maksimalno ograničava putovanja u ondašnju Jugoslaviju.

Danas u Zagrebu živi oko 150 Bugara, od kojih je većina u braku s hrvatskim državljankama/ državljanima. Različitih su profesija pa u ova vremena i bugarska zajednica više nije tako kompaktna kao što je bila u prošlosti. Upravo zato, uloga i zadatak je predstavnika bugarske nacionalne manjine Grada Zagreba, sa svojim timom, težiti i ulagati napore da svojim radom (i uz podršku državnih i gradskih vlasti) potakne međusobnu suradnju Bugara unutar svoje populacije te da se mi, Bugari, dostojanstveno predstavimo svim građanima Grada Zagreba.